|
Podijeljena su mišljenja o tome da li su se ljudi u prošlosti za orijentaciju na moru prije služili vatrom ili zidanim oznakama. Razlog toj podijeli jest nedoumica o tome da li se u starijem povijesnom razdoblju uopće i plovilo noću, jer je to vještina kasnijeg vremena. Plovidba danju je bila prilično jednostavna; orijentiri su bile različite reljefne karakteristike određenog prostora (otok, rt, uvala, brdo, brežuljak, i sl.), pa je vjerojatnije da su se za eventualnu noćnu i dnevnu plovidbu za slabije vidljivosti ipak vatra i dim koristili kao sredstvo pomorske signalizacije, ponajviše radi sigurnijeg ulaska u luke.
Paljenje vatre bilo je povjereno ribarima, seljacima, a nerijetko i svećenicima. / Za ove posljednje ima najviše pisanih dokaza./ Takve vatre su često koristili gusari, koji bi paljenjem vatre na drugom, lukavo odabranom mjestu, prouzrokovali brodolom, a posadu opljačkali.
Prvi spomen uopće o nekom svjetioniku je iz III. st. pr. Kr. Radi se o čuvenom Pharosu, kojeg je sagradio Sostrat iz Knidosa, na otočiću, koji se nalazi na samom ulazu u luku današnje Aleksandrije. Izgradnja je koštala oko 800 talenata, a njegova kvalitetna gradnja i monumentalnost, očuvala ga je sve do 8. st., kad je srušen. Uvršten je i u sedam svjetskih čuda starog vijeka. Različiti su podaci o njegovoj veličini, ali se uzima da je bio visok od 70 do 130 m. Nakon nekog vremena, svjetionik je obnovljen i pretvoren u džamiju, a njegova visina je, po nekim izvorima, bila i inspiracija za gradnju minareta. /Arapska riječ minaret doslovno prevedena znači: "mjesto na kojem gori vatra"./ U većini romanskih jezika od riječi "Pharos" potječu nazivi, koji označavaju pojam svjetionik; "far".
Za postojanje svjetionika na Jadranu u grčko vrijeme, nema pouzdanih podataka, ali su najvjerojatnije postojali. Za dva se danas zna; jedan se nalazio na ulazu u višku luku, "Issa", a vjerojatno je bio postavljen na otočiću Host. Postoje indicije da je i stari grad Pharos dobio ime upravo po svjetioniku, postavljenom na položaju "Lampić" – utvrdi na ulazu u stari dio Starog Grada na Hvaru.
Osim spomenutih svjetionika Isse i Pharosa, koje su Grci izgradili na našoj obali, u antici se spominju još neki. Homer u 19. pjevanju "Ilijade", navodi postojanje svjetionika u Bosporu, a Piteja spominje u svom dnevniku svjetionik u Masiliji, te na afričkoj obali, u blizini Gibraltara. Danas se zna za još tri svjetionika iz antike. Jedan je bio u luci Agea, a bio je ugraviran na novčiću sirijskog vladara Antioha IV., iz II. st. pr. Kr.; drugi je bio u Messinskom tjesnacu, a sagradio ga je Seksto Pompej 35. godine; a treći na ušću rijeke Guadalquivir, kojeg je pak sagradio A. Servilije Cepion oko 100. godine.
Početkom novog vijeka, svjetionici su već bili uobičajena pojava na Mediteranu i imala ih je gotovo svaka luka. Nama su o tome danas dostupni podaci na osnovu pronađenih gravura s likom svjetionika na novčićima, slikama i gravurama na vazama, mozaicima, sarkofazima i svjetiljkama iz tog doba. Do danas je iz tog vremena ostao očuvan samo jedan i to u La CoruÔi, na sjeverozapadu Španjolske, koji je bio više puta srušen, a 1797. je u potpunosti obnovljen. Pomorci ga poznaju pod nazivom Hercules Tower.
No, poznato je da su osim njega postojali još i svjetionici u Gesoriacumu, Bizantu i Crisapolisu. Dva posljednja su označavala ulaz u prolaz Bospor, a bila su obilježena na rimskim vojnim mapama iz III. st. Dionizije piše da je svjetionik na rtu Rumili, na zapadnom izlazu iz Bospora postojao još u I. st., a o njegovu postojanju stoljeće kasnije govori i Filostrat. Izvori govore za postojanje još nekih: u Smirni, Herakleji Pontskoj na Crnom moru, te Lavdiceji. Za naš prostor najznačajniji od njih je svakako bio onaj na ulazu u luku Salone, glavnoga grada rimske provincije Dalmacije. /Na Trajanovom stupu u Rimu je prikazano iskrcavanje Trajana u jednoj od istočno-jadranskih luka, najvjerojatnije Saloni, gdje se vidi i jedan svjetionik./ Nalazio se na rtu poluotoka Marjana, gdje se nalazio i hram božice mjeseca i lova, Dijane.
Poznato je također da su Vikinzi organizirali obalne straže i palili vatre, te davali dimne signale brodovima koji su se približavali obali.
I u srednjem vijeku su postojali neki svjetionici. Tako se navodi da je u Veneciji sagrađen svjetionik prije 1000. god. Ispred Venecije, na otočiću Lido, gorjelo je svjetlo na crkvi Sv. Nikole još od 1312., a na ulazu u luku Sv. Erazma 1350. godine. Genova i Meloria sagrađeni su polovicom XII. st., Livorno početkom XIV. st., Rt Pelorus 1190., Constanca, kojeg je sagradio francuski kralj Luj IX., 1246. godine. U srednjovjekovnim portulanima, te brojnim pisanim dokumentima iz tog vremena, iznose se navodi o tzv. "crkvenim svjetlima". Tako su nazvani jer su ih održavali redovnici. Jedan takav je bio u Irskoj na Hook Pointu, najstariji u prostoru Britanskog otočja. U izvorima se navodi da su ga 1245. održavali augustinski kanonici, koji su ubirali i taksu od brodova koji su nailazili. U Irskoj je postojao i svjetionik Youghal, kojeg su održavale opatice samostana Sv. Ane.
Prvi svjetionik, sagrađen na grebenu i potpuno okružen morem je bio Cordouan, na ušću Garone u Francuskoj, šezdesetih godina XIV. st. Prvi svjetionik, sagrađen na nestabilnom, muljevitom tlu je bio Rotersand kod Bremenhavena, 1881. godine.
Na otočiću Sv. Nikola pored Poreča postoje do danas jedini materijalni ostaci nekog starijeg svjetionika na Jadranu, sagrađenog 1403. godine, i to donji dio kule, okruglog oblika. Na otoku su tada bili benediktinci, kojima je bila povjerena uloga paljenja i održavanja vatre, te nabavka drva. Pretpostavlja se da je svjetionik pogašen u prvoj polovici 18. stoljeća, kada je ukinut benediktinski samostan. Svjetionik je bio važan osim za sigurnije uplovljavanje u porečku luku i za plovila, koja su mijenjala pravac kretanja prema Veneciji i to baš u visini Poreča.
Gorjela su svjetla na mnogim zvonicima crkava, a najčešće su bila posvećena zaštitniku pomoraca, Sv. Nikoli.
|
